Ušteđeno vrijeme nakon prestanka pušenja

Prije nego što sam prestao pušiti, dan mi se lomio na komadiće veličine cigarete. Nakon prestanka, čitavi dijelovi života ostali su netaknuti.

Gdje su otišla ta tri sata

U najgorim danima pušio sam oko 40 cigareta dnevno. Počeo sam s 19 godina i nastavio pušiti 27 godina, pa mi taj broj više nije izgledao čudno. Izgledao je normalno. Tako se navika izvuče s pljačkom.

Cigareta me nikad nije koštala samo nekoliko minuta pušenja. Uzela bi i ono kratko vrijeme prije toga, kad sam već razmišljao da ustanem i odem. Uzela bi i odlazak do balkona ili prozora. Uzela bi upaljač, prvi dim, zadnji dim, kratku stanku poslije, pranje ruku i povratak svemu što sam prekinuo. Kad se to rasporedi na 40 cigareta, navika je gutala otprilike 3 sata dnevno.

Tu krađu najjasnije sam vidio na poslu. Godinama sam pušio u uredu, a s vremenom su kolege to prestali primjećivati. Težak telefonski poziv završio bi, a ja bih već bio na pola puta do prozora. E-mail bi tražio trud, a ja bih se nagradio pauzom koja zapravo nije bila pauza. Do ručka je dan već izgledao rastrgan. Posao je bio obavljen, ali između izlazaka.

Ni kod kuće nije bilo bolje. Čaj bi se ohladio. Film bi se prekinuo na pola. Večera je imala nevidljive zareze jer sam stalno izlazio. I moja žena je pušila, pa je ritual imao društvo, što ga je činilo bezazlenim. Kad dvoje ljudi dijeli isti obrazac, počinje nalikovati normalnom odraslom životu.

Što se vratilo

Očekivao sam da će ušteđeno vrijeme nakon prestanka pušenja djelovati dramatično. Mislio sam da ću odjednom postati učinkovit, u formi, preobražen. Ono što se vratilo bilo je tiše i bolje od toga.

Prvo što sam primijetio bio je kontinuitet. Mogao sam piti kavu dok je još bila vruća. Mogao sam dovršiti posao a da već ne planiram sljedeći bijeg. Mogao sam ostati prisutan u cijelom razgovoru a da jedan dio mozga ne provjerava sat. To je za mene zapravo značilo dobiti sate natrag nakon prestanka. Ne tek nekoliko minuta na papiru. Nego neprekinutu pažnju.

Jedno subotnje jutro to je jasno pokazalo. Moja žena bila je u kuhinji. Moj sin, koji sada ima 22 godine, govorio je iz susjedne sobe. Sjedio sam uz kavu i novine, i nijedan dio prizora nije me tjerao da ustanem i nahranim taj refleks. Ostao sam u stolcu. Ništa herojsko nije se dogodilo. U tome je i bila poanta. Običan trenutak ostao je cijel.

Ista stvar događala se i izvan kuće. Vožnja automobilom više nije zahtijevala da planiram gdje ću stati. Izlazak na večeru više nije značio traženje pravog trenutka da se izmaknem. Čak je i kratka šetnja djelovala dulje jer je pripadala samoj šetnji, a ne cigareti koja ju je nekoć uokvirivala.

Prava korist nije produktivnost

Ta 3 sata dnevno brzo se zbrajaju. U tjedan dana to je 21 sat. U mjesec dana to postaje vrijeme dovoljno veliko da ga je neugodno gledati. Ali ja na to ne gledam kao na povrat produktivnosti. Gledam na to kao na vraćeni dio života.

Pušenje me naučilo živjeti u fragmentima. Započni zadatak. Pauza. Nastavi. Izađi van. Vrati se. Reci “samo minutu” ljudima koje volim. Ustani od stola. Napusti sobu. Napusti trenutak. Nakon dovoljno godina, taj ritam počne djelovati prirodno. Nije prirodan. To je ovisnost koja dan reže na nikotinske komadiće.

Kad je to rezanje prestalo, nisam svaki slobodan sat ispunjavao nečim velikim. Ponekad bih samo ostao na kauču i pogledao cijeli film. Ponekad bih završio večeru i ostao sjediti. Ponekad bih radio cijelo poslijepodne bez onog tankog konca razdraženosti koji me vukao prema vratima. To su sitnice, dok ih ne izgubiš 27 godina.

I moja žena primijetila je istu promjenu kad je prestala pušiti. Kuća je postala tiša. Ne tiha, samo s manje prekida. Obrok je ostajao obrok. Večer je ostajala večer. Više nismo slagali normalan život oko sljedećeg izgovora da se maknemo na pet minuta, koje su se uvijek pretvarale u više od pet.

Što mi je sada važno

I dalje razmišljam o plućima, srcu, stepenicama i svemu tome. Ali vrijeme je korist koju osobno osjećam najviše jer prodire u sve ostalo.

Uz 40 cigareta na dan, navika nije samo nanosila štetu mom tijelu. Oduzimala je oštrinu radu, odmoru, obrocima, razgovorima, vožnjama automobilom i vikendima. Tjerala me da vlastiti život napuštam u malim ratama.

To je stalo. Ne u jednom filmskom bljesku. Samo dovoljno postupno da sam se jednog dana osvrnuo i vidio cijele sate ondje gdje je nekoć bilo pušenja. Nisu to bili spektakularni sati. Bili su moji.

Ako ste spremni za više od članka, J. Freeman u svom vodiču prikazuje cijeli put, korak po korak, u vašem tempu. Košta otprilike kao nekoliko kutija cigareta, što je mala odluka u usporedbi s tim da navici date još jednu godinu svog kalendara.