Unutarnji govor pušača koji me je držao uz cigarete

Rečenicu koju sam najčešće ponavljao nikad nisam izgovarao naglas. Bio je vlažan utorak, još nije bilo ni devet ujutro, a ja sam stajao kraj uredskog prozora s cigaretom među dva prsta i računalom koje se budilo iza mene. Radijator je škljocao, prozor je bio odškrinut tek jedan centimetar i govorio sam si isto što sam godinama govorio: “Treba mi ovo da uđem u ritam.”

Počeo sam pušiti sa 19 godina. Pušio sam već 27 godina. U najgorim razdobljima pušio sam oko 40 cigareta dnevno. Moja je žena počela sa 18 godina, i između nas dvoje dim se uvukao u gotovo svaku prostoriju našeg odraslog života. Ured. Kuhinja. Balkon. Auto. Ono što je sve to držalo u pokretu nije bio samo nikotin. Bio je to jezik kojim sam omotavao nikotin.

“Treba mi ovo da uđem u ritam.” To je bila jutarnja rečenica. Zvučala je praktično, gotovo ugledno. Ne kao užitak. Ne kao drama. Samo kao mala prilagodba, kao da prije sjedenja privlačiš stolicu bliže. Povlačio sam je prije pregleda pošte, prije teških poziva, prije svakog zadatka koji nisam htio započeti. Govorio sam si da mi cigareta pomaže razmišljati, ali ono što je doista poboljšavala nikad nije bilo razmišljanje. Davala mi je ritual, stanku i prijelaz između jedne stvari i druge.

Da me je tada netko pitao zašto pušači nastavljaju pušiti, izgovorio bih jednu od tih urednih rečenica i nazvao je iskrenošću. Zato je taj unutarnji govor u mom životu bio tako učinkovit. Zvučao je pametnije od obične rečenice skrivene ispod svega toga: naučio sam gotovo sve počinjati cigaretom.

“Danas nije taj dan.” Ta je rečenica obično dolazila do ručka. Napet e-mail. Kasna uplata. Loše vrijeme. Dobro vrijeme. Previše posla. Premalo sna. Uvijek se nešto spremno nudilo kao razlog da odgodim prestanak. Naravno, nisam to zvao odgađanjem. Zvao sam to realnošću.

Ta me rečenica pratila kući. Moja bi žena bila u kuhinji, moj sin u susjednoj sobi dok je bio mlađi, a ja bih izašao na balkon govoreći si da ću se s pušenjem pozabaviti kad život bude mirniji. Život nije postao mirniji. Postao je duži. To nije isto. Dvadeset i sedam godina mogu nestati unutar takve rečenice. U takvu rečenicu može nestati i sve ostalo: akupunktura, hipnoza, terapija, flasteri, knjiga Allena Carra, biljne cigarete koje su mirisale na vlažan ormar i svaki drugi pokušaj koji sam usput slagao na hrpu.

“I dalje uživam u tome.” To je bila rečenica koja je napokon u mojim ušima zvučala lažno. Sjećam se večeri jer se nije dogodilo ništa dramatično. Hladan čaj na stolu. Pepeljara opet puna. Stan je nosio onaj ustajali sloj dima na koji se moja obitelj navikla. Zapalio sam još jednu cigaretu i čuo kako rečenica stiže gotovo po rasporedu.

Do tada je užitak s tim imao vrlo malo veze. Nisam okusio ništa posebno. Nisam se prepuštao nekom privatnom užitku. Održavao sam obrazac. Zapalim. Povučem dim. Ugasim je. Otvorim balkonska vrata. Zatvorim balkonska vrata. Tražim upaljač. Ponovim. Kad navika dovoljno dugo zauzme tvoj dan, počne posuđivati riječi koje joj više ne pripadaju. Užitak je bio jedna od tih riječi.

To je za mene bio prijelomni trenutak. Ne neko veliko obećanje. Ne ritual posljednje cigarete. Samo iznenadna nelagoda kad sam vlastiti govor čuo dovoljno jasno da mu više nisam mogao vjerovati. Te su tri rečenice godinama radile na meni. Zbog njih je navika zvučala korisno, privremeno i odabrano. Korisno ujutro. Privremeno do podneva. Odabrano navečer. To je snažna maska.

Kad sam to vidio, nešto se u meni smirilo. Nisam se osjećao herojski. Osjećao sam se manje prevaren. Cigarete nisu samo uvježbale moje tijelo. Uvježbale su i moja objašnjenja. Svaki put kad bih zapalio jednu, imao sam spremnu rečenicu koja bi taj čin provela mimo moje savjesti. Vidjeti to nije riješilo sve u jednom danu. Učinilo je nešto bolje. Učinilo me iskrenim.

Još se sjećam uredskog prozora, tog centimetra hladnog zraka, zaslona laptopa koji se budio iza mene. Sjećam se balkonskih vrata kod kuće. Sjećam se pepeljare koja više nije izgledala ružno jer je postala komad namještaja. Navike žive u detaljima. Isto vrijedi i za rečenice koje ih štite.

Nijedna od tih rečenica nije mi dala plan. Samo su mi pokazale koliko tiho navika može govoriti. Ako jednog dana poželiš pročitati više, J. Freeman piše o mirnom putu u svom vodiču.