Prestala je pušiti tijekom trudnoće, pa se vratila pušenju

Prvo jutro bez cigareta tijekom trudnoće moje supruge počelo je mirisom koji se okrenuo protiv nas. Kuhalo za vodu je upravo kliknulo. Na kuhinjskom stolu stajala je pepeljara, a u njoj je još ležala jučerašnja cigareta, još savijena, pa ju je ona odgurnula s dva prsta kao da pripada nekome drugome. Imala je 18 kad je počela pušiti. Ja sam imao 19 kad sam počeo. Do tada su cigarete bile s nama gotovo cijeli naš odrasli život, pa je taj mali pokret izgledao veći od bilo kojeg govora.

Gotovo dvije godine, tijekom trudnoće i dojenja, potpuno je izbjegavala cigarete. Gledao sam kako navika napušta jednu stranu našeg života, dok je na mojoj ostajala ukorijenjena. U najgorim danima pušio sam gotovo četrdeset cigareta dnevno, a nas dvoje bismo mogli potrošiti otprilike tri kutije a da se pritom ne zaustavimo i ne nazovemo to apsurdnim. Onda je odjednom jedna stolica za stolom ostala prazna. U jednom džepu kaputa više nije bilo upaljača. Jedna osoba u kući više nije izlazila nakon večere.

Htio sam vjerovati da to znači da se problem sam riješio. Ako je mogla prestati zbog našeg sina, možda je navika napokon izgubila stisak nad domom. To je bila prejednostavna priča. Trudnoća joj je dala razlog jači od bilo kojeg govora koji sam ja mogao održati, ali nije promijenila oblik kuće oko nas. Ja sam i dalje pušio na istim mjestima. Vrata na balkon i dalje su se otvarala na isti način. Kutije su i dalje stajale u ladicama. Stare su staze i dalje bile osvijetljene.

Pauza je izgledala jača nego što je bila

Te su dvije godine bile stvarne. Ne želim ih umanjiti. Bile su važne. Dokazale su da je život bez cigareta bio moguć unutar naših zidova. Pogriješio sam. Tu sam pauzu tretirao kao lijek, iako je zapravo bila zaštićeno razdoblje.

Naš je sin tada bio sićušan. Dani su se vrtjeli oko hranjenja, kupanja, kratkih drijemanja, pranja rublja i one trome iscrpljenosti koja se spusti na dom s bebom. Pušenje je nestalo iz središta te slike, ali ne i s rubova. I dalje sam bio tamo, donosio miris sa sobom izvana, ostavljao upaljač na stolu i činio da stari ritam izgleda obično. Ništa nije najavljivalo opasnost. Tako navike opstaju.

Na papiru to postaje povratak pušenju nakon prestanka tijekom trudnoće. U stvarnom domu to je tiše od toga. Jedna cigareta jedne umorne večeri. Druga nekoliko dana kasnije. Trenutak na balkonu jer je beba napokon zaspala, a tišina djeluje čudno. Onda se soba sjeti ostatka.

Nisam to promatrao i pomislio slabost. Promatrao sam to i pomislio poznato. Ritual je čekao točno ondje gdje smo ga ostavili. Kava ga je i dalje prepoznavala. I umor nakon večere. I stajanje kraj poluotvorenog prozora. Kad navika godinama živi u domu, ne treba joj drama da se vrati. Treba joj samo stari namještaj.

Mnogo kasnije, kad sam napokon zauvijek ostavio cigarete i moja je supruga također prestala, taj je stari dio priče dobio više smisla. Prestao sam ga čitati kao dokaz da je povratak bio neizbježan. Počeo sam ga čitati kao dokaz da krivnja ne objašnjava ništa. Ona je već tijekom tih dviju godina pokazala više snage nego što većina savjetodavnih kolumni ikad traži od nekoga. Ono što ju je povuklo natrag nije bio nedostatak ljubavi prema našem sinu. Bio je to život i dalje posložen oko dima.

Sada ima 22 godine. Kad se osvrnem, to je ono što mi ostaje. Ne neuspjeh. Ne krivnja. Jasna slika toga kako tiho jedna navika može čekati. Može čekati na vratima prema balkonu, u kuhinji nakon večere, u džepu istog starog kaputa i učiniti da njezin povratak izgleda gotovo razumno.

Ta mi uspomena i dalje pomaže jer je skinula uobičajenu besmislicu o karakteru. Problem nikada nije bio kome je više stalo. Problem je bio ono što je godinama bilo uvježbavano i koliko je toga bilo utkano u običan kućni život. Kad sam to vidio, prestao sam vjerovati da predavanja ili herojska obećanja mogu riješiti problem utkan u zidove.

Ako tvoj dom ima isti tihi zov, jednokratni potezi drže samo neko vrijeme. Mirni put koji J. Freeman opisuje u vodiču napravljen je za upravo ovakvu zajedničku, svakodnevnu zamku, korak po korak i bez pretvaranja doma u bojno polje.