Mogu prestati pušiti kad god poželim? Iskren test

Rečenica „Mogu prestati pušiti kad god poželim“ spasila je bezbroj cigareta od ozbiljnog propitivanja. Zvuči mirno. Zvuči zrelo. Daje govorniku posljednju riječ prije nego što navika stigne postaviti bilo kakvo ozbiljno pitanje.

Tu sam rečenicu koristio godinama. Koristio sam je s 19 godina, a koristio sam je i nakon 27 godina pušenja, kad sam bio bliže 52 nego 22. Tada sam u najgorim danima pušio oko 40 cigareta na dan, a rečenica je i dalje sjedila na jeziku kao mala pravna obrana.

Mit 1: Sutra dokazuje kontrolu

Sutra je zgodno jer ostaje izvan stvarnih okidača: stola, kave i vožnje kući. Čovjek izgovori tu rečenicu u običnom trenutku i posudi tu smirenost da opiše cijelu ovisnost.

Iskren test nije teorijski. Dolazi u 7:30 uz kavu, u 11:10 nakon napetog poziva, u 18:00 u prometnoj gužvi. Tu rečenica počinje slabjeti.

J. Freeman to zna iz godina provedenih u uredu. Mogao je preskočiti jednu cigaretu da bi se osjećao disciplinirano, a onda bi sat kasnije otkrio da ga noge same nose do prozora, kao da je dan već donio odluku. Nazovi to poricanjem ako želiš, ali to rijetko izgleda dramatično. Izgleda uredno. Zato i traje.

Mit 2: Odgađanje znači slobodu

Ljudi miješaju odgađanje s izborom. Ako čovjek može izdržati sastanak, let ili obiteljsku večeru bez da zapali, navika izgleda kao da je opcionalna. Problem je ono što ispunjava prazninu dok čovjek čeka.

Slobodan izbor ostaje tih kad nije dostupan. Ovisnost i dalje broji. Gleda vrata, sat, dizalo i vremenske prilike. Sljedeću priliku za cigaretu pretvara u mali termin skriven unutar dana.

Tako je izgledao moj život pred kraj. Pušio sam kod kuće. Pušio sam na poslu. Kolege su to prestale primjećivati. Mogao sam izdržati sastanak, ali cigareta poslije njega već je čekala u prostoriji prije nego što bi sastanak završio. To nije fleksibilnost. To je raspored.

Mit 3: Priznati problem znači slabost

Ovo je najteži dio te rečenice. „Mogu prestati pušiti kad god poželim“ ne brani samo naviku. Brani i ego. Dok god rečenica živi, čovjek ne mora izgovoriti bolniju stvar: zaglavio sam, a alati koje stalno koristim ne rade.

To priznanje djeluje teško, ali je čišće od samoozavaravanja. Sama snaga volje obično ne nosi cijelu priču. Nikotinski nadomjesci mogu pomoći nekima. Lijekovi mogu pomoći nekima. Čak i najjače kombinacije ipak mnoge ostave zaglavljenima usput.

To ne opisuje slabe ljude. Opisuje tešku ovisnost i niz metoda koje mnoge ostave zaglavljenima usput.

To sam naučio nakon akupunkture, hipnoze, terapije, flastera, knjige Allena Carra, biljnih cigareta i metode s timerom koja je svaki sat pretvarala u malu sudnicu. Nijedan od tih neuspjeha nije značio da mi nedostaje karaktera. Značili su da još uvijek pokušavam pobijediti u raspravi s navikom umjesto da zakoračim izvan nje.

To je širi obrazac iza te rečenice. Zvuči kao samopouzdanje. Češće je to zaštita. Drži suočavanje sigurno u teoriji, ondje gdje ponos može ostati netaknut i ništa se ne mora promijeniti.

Koristan trenutak dolazi kad rečenica prestane zvučati snažno. Tada čovjek može pogledati naviku bez da joj se divi. Tu počinje pravi pomak.

Ako ta rečenica još živi u tvojoj glavi, ponos nije dio kojem treba više vježbe. J. Freeman u svom vodiču piše o mirnom putu koji je napokon završio tu raspravu, korak po korak i ljudskim tempom. Cilj nije dokazati da možeš prestati bilo kad. Cilj je jednostavno prestati trebati tu rečenicu.