Posljednji tihi pokušaj prestanka pušenja

Noć koje se sjećam nije imala ništa dramatično u sebi. Svjetlo u kuhinji bilo je prigušeno, prozor je bio malo otvoren, a na stolu je stajala bilježnica s nekoliko starih datuma prestanka upisanih u kutu, kao loši lutrijski brojevi.

Moja je žena već otišla na spavanje. Moj je sin tada već imao 22 godine i bio je vani do kasno s prijateljima. Sjedio sam sam s cigaretom koja je prebrzo dogorijevala u pepeljari, još jednom paklicom pokraj ruke i otupjelim osjećajem koji dođe nakon što previše puta padneš na istoj stvari da bi o tome još mogao govoriti.

Počeo sam pušiti s 19 godina. Do tada je prošlo već 27 godina. U najgorem razdoblju pušio sam gotovo 40 cigareta dnevno, a moja žena i ja mogli smo potrošiti otprilike tri paklice između nas, a da to ne nazovemo apsurdnim. Cigarete su me pratile u ured, u automobil, u prostoriju u kojoj bi čajnik svakoga jutra kliknuo i ugasio se. Preživjele su svako obećanje jer su moju rutinu znale bolje od mene.

Što je bilo u toj prostoriji

Pokušao sam prestati gotovo na svaki pristojan način koji sam poznavao. Akupunktura. Hipnoza. Terapija. Nikotinski flasteri. Knjiga Allena Carra. Biljne cigarete od pelina, kamilice i gospine trave koje su mirisale kao vlažna ostava. Metoda s tajmerom, gdje je telefon odlučivao kada smijem zapaliti, a cijeli mi se dan stezao oko sljedećeg alarma.

Svaki neuspjeli pokušaj ostavio je za sobom istu rečenicu: ti si problem.

Ta je rečenica otrovna jer zvuči iskreno. Ona je samo ponavljanje. Nakon dovoljno promašaja prestao sam govoriti da me ta metoda iznevjerila i počeo govoriti da nisam stvoren za prestanak pušenja.

Te sam noći mogao osjetiti sve te stare pokušaje kako sjede sa mnom u prostoriji. Ne same predmete. Njihovu težinu. Savijeni hrbat knjige. Ljepljive kutije flastera. Glupi alarm na telefonu. Poluozbiljan optimizam s kojim sam ulazio u svaki novi plan, a zatim isti tihi slom nekoliko dana ili tjedana kasnije.

Nisam više imao želuca za junačka obećanja. Nije me zanimalo zgnječiti paklicu i glumiti snagu pred praznom kuhinjom. Bilo mi je dosta pretvaranja prestanka u predstavu.

Kad je predstava završila

Promjena je bila toliko mala da je lako mogla promaknuti. Pogledao sam bilježnicu i shvatio da mi ne treba još jedan pokušaj koji prvog dana izgleda važan, a desetog dana već izgleda slomljen. Trebalo mi je da sljedeći pokušaj bude posljednji koji sam još bio spreman nazvati pokušajem.

To je bio moj posljednji pokušaj da prestanem pušiti. Nisam to objavio nikome. Nisam pospremio stol, blagoslovio trenutak ni obećao da ću do jutra postati novi čovjek. Samo sam sjedio ondje i osjećao koliko sam umoran od započinjanja.

Postoji razlika između drame i odluke. Drama traži svjedoke. Odluka traži samo iskrenost. Te sam noći bio iskren oko dviju stvari. Prvo, predstava snage volje nije mi donijela ništa. Drugo, cigarete nisam mrzio dovoljno da bih protiv njih pobjeđivao svakoga dana do kraja života. Ako bi sloboda zahtijevala trajnu borbu, znao sam da ću izgubiti.

Čudno, to je bila prva mirna misao koju sam ikada imao o prestanku. Nisam trebao osjećati snagu. Trebao sam prestati glumiti da je snaga ono što nedostaje.

Ugasio sam cigaretu, zatvorio bilježnicu i ostavio paklicu na stolu. Zatim sam minutu stajao kraj sudopera i ništa nisam radio. Stan je bio tih onako kako samo kasni stanovi znaju biti: hladnjak je brujao, cijevi su tik-takale, ulična je svjetiljka padala na staklo. Sjećam se da sam pomislio kako je to ono što je učinilo 27 godina. Nije to bila jedna dramatična rana. Samo tisuću običnih prizora koje je dim uzeo.

Zašto je još pamtim

Ta noć mi je i dalje važna jer je prestanak svela na njegovu pravu mjeru. Ne test karaktera. Ne govor. Ne konačnu bitku. Samo muškarac u pedesetima, umoran od ponavljanja istoga.

Sljedeći dio nije došao iz adrenalina. Došao je iz istraživanja, strpljenja i drugačije perspektive od onih kojima sam prije vjerovao. Godinama sam jurio za intenzitetom. Ono što mi je naposljetku pomoglo počelo je iskrenošću.

Dugo sam zamišljao posljednji pokušaj kao šaku o stolu. Moj je bio tiši. Zvučao je kao zatvaranje bilježnice.

Zato je uspomena ostala čista u mojoj glavi. Bio je to prvi put da prestanak pušenja više nije izgledao kao kazna. Počeo je izgledati kao nešto što mogu dovršiti.

Ako si stigao do iste one točke iscrpljenosti, spreman za nešto više od još jednog obećanja samome sebi, u vodiču sam razložio cijeli put, korak po korak i u tvom ritmu. Košta otprilike koliko i nekoliko paklica cigareta, a napravljen je za tihu odluku poput ove.