Parovi koji zajedno puše već 27 godina

Prva cigareta koju pamtim da sam podijelio sa ženom koja će kasnije postati moja supruga bila je ispred malog kafića, dovoljno kasno da su već brisali stolove. Ona je imala 18, ja 19. Upaljač je bio crven i jeftin, onakav koji bi nestao u džepu i vratio se izgreban.

Nitko od nas to nije nazvao početkom. Nismo davali obećanje. Bili smo mladi, a dim između nas djelovao je kao još jedna sitnica koja pripada večeri: šalice kave, umorne stolice, autobusno stajalište negdje niz ulicu, privatni jezik dvoje ljudi koji su voljeli stajati blizu.

Kad nam se činilo da je to naše

Pušenje zajedno nam isprva nije izgledalo kao problem. Izgledalo je kao društvo. Jedna cigareta nakon šetnje. Jedna nakon jela. Jedna dok smo čekali autobus koji je predugo kasnio. Ponudio bih joj kutiju, ona bi uzela jednu, i taj je gest djelovao gotovo nježno. Bez dramatike. Bez opasnosti. Samo nešto poznato.

To je tiha opasnost zajedničke navike. Ona posuđuje toplinu osobe koja stoji pokraj tebe. Cigareta više nije samo cigareta. Postaje stanka nakon razgovora, izgovor da se izađe van, mali predmet koji prelazi iz jedne ruke u drugu kad riječi nisu potrebne.

Tada to nisam vidio. Sviđalo mi se što me nikad nije osuđivala. Njoj se sviđalo što nikad nisam držao predavanje. Oboje smo bili premladi da bismo razumjeli kako šutnja može postati dopuštenje.

Što su učinile tih dvadeset i sedam godina

Godine pretvaraju rekvizite u namještaj. Kafić je nestao iz našeg svakodnevnog života, ali cigarete su ostale. Pratile su nas u iznajmljene sobe, radne dane, obroke, svađe, opuštene večeri, teške mjesece i obične utorke.

Kad nam se rodio sin, supruga je prestala pušiti tijekom trudnoće i dojenja. Učinila je ono što ja nisam uspio. Zatim se život opet ustalio, ja sam i dalje pušio, i stari obrazac se vratio. Nosim svoj dio toga. Ne kao dramatično priznanje. Samo kao činjenicu. Moj sin sada ima 22 godine i odrastao je uz naviku koja je počela prije nego što je on postojao.

U najgorim trenucima pušio sam oko 40 cigareta dnevno. Između moje supruge i mene to je bilo otprilike tri kutije. Broj zvuči ružno kad ga sada napišem. Tada je bio razlomljen na male trenutke, pa je izgledao manji nego što je bio. Jutro. Ured. Dom. Nakon večere. Prije spavanja. Još jedna jer je i ona pušila. Još jedna jer sam i ja.

Dotad to više nije bila romantika. Bio je to samo ritual održavanja navike za dvoje.

Dio koji sam propustio

Nekad sam mislio da prestanak pušenja u paru mora postati natjecanje. Jedna osoba uspije, druga se osjeća okrivljenom. Jedna osoba padne, druga osjeti da je to vuče natrag. Zato smo temu držali mekanom. Izbjegavali smo pritisak. Izbjegavali smo i iskrenost.

Ta prva cigareta nas nije zarobila zato što je imala neku magiju. Preživjela je zato što je putovala s nama. Prilijepila se za brigu, umor, rutinu i pristojnost. Godinama sam izostanak prepirke oko pušenja zamjenjivao mirom. To nije bio mir. Bila je to navika koja je učila kako ostati dobrodošla u našem domu.

Kad sam napokon prestao, prestala je i supruga. Ne zato što sam joj držao prodike. Ne zato što je jedan od nas postao jači od drugoga. Promjena je došla kad pušenje više nije izgledalo kao nešto što pripada nama i počelo izgledati kao nešto što nas je 27 godina uzimalo pod svoje.

Ponekad se prisjetim tog crvenog upaljača. Dvoje mladih za malim stolom u kafiću, ne znajući što nose dalje sa sobom. Ne krivim ih. Samo bih volio da su znali da i zajednička navika još uvijek ima vrata. Dvoje ljudi mogu izaći kroz ista vrata, bez međusobnog guranja.

Ako razmišljaš o prestanku pušenja s partnerom, napisao sam vodič za takvu zajedničku poteškoću: mirno, privatno i bez pretvaranja doma u sudnicu. Daje ti širi put kojim možeš ići svojim tempom, bez traženja da itko od vas mora pobijediti.